70 posto Francuza vrlo je zabrinuto zbog rizika da nam ona postane predsjednica. Ali, mogućnost da dobije više od 50 posto glasova na izborima zapravo je mala
Caroline Fourest (39), koja u sklopu Festivala Rendez-vous Francuske u Hrvatskoj dolazi uskoro u našu zemlju (bogati program festivala trajat će od svibnja do rujna), nikad se nije ustručavala reći što misli. Od malena je znala dvije stvari: da će se uvijek boriti za zaštitu manjina i zaštitu slabijih i, drugo, da joj se više sviđaju djevojke nego dečki. Jedna od najistaknutijih feministica srednje generacije, koja je većinu svojih tekstova i knjiga napisala oštro, direktno, bez ustručavanja – a pisala je knjigu o Marine Le Pen i francuskoj Nacionalnoj fronti, radila predano za Charlie Hebdo i borila se protiv neravnopravnosti, žena je koja unatoč prijetnjama nikada ne odustaje i stvari naziva pravim imenom, bez ustručavanja. Dugogodišnji suradnica Charlie Hebdoa optužila je javno, usred javljanja uživo, britanske medije da su izdali struku tijekom gostovanja na televiziji Sky News, kad snimatelj nije želio pokazati Caroline u kadru s naslovnicom Charlie Hebdoa u ruci. Bila je to prva naslovnica nakon masakra, međutim britanska privatna televizija smatrala je da je nedolično prikazati je na ekranu.
- Jako sam tužna zbog toga. Misle da ljudi nisu dovoljno zreli da sami odluče vrijeđa li ih slika ili ne. Potpuno je suludo što se u Velikoj Britaniji ne može prikazati ova karikatura - rekla je Caroline Fourest u emisiji uživo podižući u rukama spornu naslovnicu. Snimatelj je odmah reagirao i naslovnicu s Muhamedom koji drži natpis “Ja sam Charlie” izbacio iz kadra. Zatim su javljanje prebacili u studio, a voditeljica Dharshini David prekinula je intervju i zahvalila se Caroline na gostovanju.
Caroline od naslijeđa Charlie Hebdo ne odustaje. O tome će, uostalom, govoriti i hrvatskoj publici na gostovanju u Zagrebu.
Prošlo je više od tri mjeseca od ubojstva novinara, urednika i karikaturista Charlie Hebdoa... Na koji je način ta tragedija promijenila francusko društvo i postoji li još solidarnost, zamah izražen u općeprihvaćenom “Je suis Charlie”?
- Da, duh “11. siječnja”, dan povorke za potporu i suosjećanje sa žrtvama napada Parizu, još je zaista jak. Naravno, čak i ako postoje, kako je to logično u demokraciji, i glasovi koji pokušavaju probiti tu solidarnost. Charlie nije bio konsenzualni mediji. To su satirične novine koje mogu biti vrlo kritične prema desnici koja koristi opasnost fanatizma kako bi bila rasistička i ljevici koja koristi opasnosti rasizma kako bi bila slijepa za terorizam. I jedni i drugi su još jako ljuti zbog duha koji predstavlja Charlie, a upravo taj duh, prema mome mišljenju, predstavlja ono najbolje što Francuska ima.
Što “Je suis Charlie” znači za vas?
- Za mene “Je suis Charlie” znači, u najminimalnijoj varijanti, to da odbacujemo nasilje i terorizam i svakoga onoga tko pokuša utišati slobodu govora o religiji. Više od toga, to je način da u isto vrijeme budete i antirasisti i antifanatici. A to predstavlja stvarnu borbu u našim mračnim vremenima u kojima svi ekstremisti pomažu jedni drugima da postanu još jači.
Hoće li to otvoriti i neka ranjiva pitanja u francuskom društvu - recimo, kako je moguće da se dio muslimana u Francuskoj ne osjeća integrirano u društvo i umjesto da prihvati sekularne vrijednosti vaše zemlji, okreće se terorizmu, ide u Siriju ili ostaje getoizirano u predgrađima? Znam da se ne slažete s onima koji kažu da Francuska nije učinila puno za integraciju tih ljudi, ali tko može pomoći? Gdje vidite rješenje?
- Džihadisti postoje u svakom društvu. U Alžiru, u Tunisu, u SAD-u, u Engleskoj također, i sve te zemlje imaju bitno drukčiji model od Francuske. Ne zaboravite da smo zemlja u Europi s najvećim brojem muslimana, više od tri milijuna. Među njima, golema većina je sekularna i poštuju zakone. Neki od njih, a ovdje govorimo o nekoliko stotina, zavedeni su džihadom putem stranih televizija ili putem interneta. Ova sposobnost zavođenja nema veze sa samim društvenim modelom. Ima veze s propagandom islamista koji uspijevaju uvjeriti čak i one koji nisu muslimani da napuste svoje živote i krenu u avanturu u Siriju. Radi se o mladima koji se osjećaju slabima, kojima je dosadno, i koje je zapravo lako uvjeriti da krenu u taj pakao. I nekon nekoliko tjedana u Siriji oni zapravo mole za povratak u Francusku, pa makar to bilo i u zatvor.
Rješenje nije jednostavno. Moramo pojačati kapacitet tajnih službi koje prate džihadiste koji se vraćaju iz Sirije. Moramo uravnotežiti tu njihovu propagandu tako da ćemo joj suprotstaviti dobro i budno novinarstvo. Trebamo se boriti protiv poticanja mržnje, što je dopušteno na društvenim mrežama. I ostvariti pravo na blasfemiju i smijeh na račun religije, što je često cenzurirano na društvenim mrežama, ali je najbolji način za borbu protiv fanatizma. A fanatizam je prvi korak prema terorizmu.
Radili ste u Charlie Hebdou i znali ste za prijetnje koje su postojale. Ali, jeste li zaista mislili da će se nešto dogoditi, kamo li nešto tako strašno?
- Radila sam u Charlieju pet godine. I da, znali smo da je opasno boriti se za slobodu izražavanja. Ali, zapravo, mi nismo imali izbora. Kad su novinari i karikaturisti u Danskoj primili prijetnje smrću zbog karikatura koje su objavili, nismo vidjeli drugog načina kako odraditi svoj posao nego da pokažemo karikature koje su napravili i da svemu tome dodamo još malo “Charlie” dimenzije. Bio je to naš način da se borimo za svoja prava i da istovremeno na naslovnici pokažemo da se fanatizam svake vrste mora zaustaviti. Charlie se borio protiv rasizma i fanatizma otkad se počeo tiskati. Možda je stotinu naslovnica posvećeno samo papi i Katoličkoj crkvi. Samo četiri su se ticale islama i, svaki put kad bismo ih objavili, bilo je to zato što je krv prolivena u ime islama. Pokušavali smo pokazati drukčiju sliku Proroka, onu koja će biti nasmijanija, sa smislom za humor. Nismo mogli napraviti manje od toga jer bi onda teroristi pobijedili, pokazali bismo da se bojimo. Ipak, nisam nikad mislila da ću izgubiti toliko svojih ljudi iz redakcije. Taj bijes, ta mržnja... nezamislivi su mi.
Francuska je trenutačno zagonetka za ostatak Europe, naročito po pitanju političke budućnosti. Vaš predsjednik François Hollande ima vrlo nisku potporu i mnogi strahuju da je Marine Le Pen ozbiljna prijetnja za predsjedničke izbore 2017. Koliko daleko ona zapravo može ići, što vi mislite?
- Mogu vam reći da je 70 posto Francuza koji ne glasaju za Marine Le Pen vrlo zabrinuto zbog mogućnosti, zbog rizika, da nam ona ostane predsjednica. Ali, mi imamo jak demokratski sustav, imamo dobre institucije, pa je mogućnost da ona dobije više od 50 posto glasova na izborima zapravo mala. No, i 30 posto je puno. Mnogi koji će glasati za nju zaista misle i vjeruju da ona nije rasist kao što je njezin otac, da je samo koncentrirana na islamizam, a mnogi Francuzi više ne mogu podnijeti opasnosti koju su fanatici nametnuli našem društvu. Ali, u krivu su. Nacionalna fronta najgori je mogući odgovor koji mogu izabrati. Oni nisu nikakvi sekularisti, nego su ksenofobični i prodani ruskom utjecaju i tako bi i vladali.
Europski mediji upravo su puni priča da se Marine Le Pen odlučila riješiti svog oca. Što vi mislite o budućnosti Le Penovih u Francuskoj, i to naročito budućnosti Marine Le Pen?
- Marine Le Pen iz drukčije je generacije nego njezin otac. Ona nije opterećena holokaustom i Petainom kao što je on. Ona zna da antisemitizam nikad neće biti prihvaćen u francuskom društvu pa je stvarno poludjela zato što joj je on izbio mogućnost da uzme još glasova time što je rekao, i načinom na koji je to rekao – grubo i naprasito. Ali, on će uvijek biti njezin uzor, zajedno s Vladimirom Putinom i Viktorom Orbanom. Ona je čak u nekim situacijama i radikalnija od njega, vidim to u činjenici da je pomogla nekim vrlo radikalnim kandidatima, koji su gotovo neofašisti, da postanu kandidati njezine stranke. Njezina je strategija da djeluje “normalno” i mekano samo kako bi imala šansu pobijediti. Ali, ni u jednom trenutku ne treba smetnuti s uma da je sve to samo strategija.
Što je pošlo po zlu za Hollandea? On je bio velika nada, nakon dugo vremena socijalistički predsjednik, a spao je na to da ima najmanju popularnost ikad?
- Nije da ljudi toliko ne vole njegovu politiku, jer je ona prilično uravnotežena. Ali, on sam je previše uravnotežen, previše racionalan. Mrzi demagogiju. A možda je sada vrijeme kad ljudi u Francuskoj žele predsjednika koji je energičniji makar i lagao zato što su Francuzi danas jako ljuti zbog domaće i međunarodne situacije i vjerojatno podsvjesno očekuju i takvog vođu.
Cijeloga se života borite za prava manjina i sami jednoj pripadate zbog svoje seksualne orijentacije. Što još treba napraviti da bi situacija bila bolja?
- Nažalost, u našem vremenu se po tom pitanju ne može puno očekivati. Sada smo u situaciji da se borimo za to da ne odemo unatrag i ne izgubimo prava. Zbog ove islamističke opasnosti vratili su se nacionalizam i nostalgija za njim. A s nacionalizmom i određena vrsta konzervativizma.
